U razdoblju prije tzv. Milanskog edikta, koji zajednički donose
Konstantin i Licinije godine 312. na 313., u Milanu postupno započinje podizanje
kršćanskih sakralnih zdanja na istočnoj obali Jadrana. Riječ je o prostorima
unutar privatnih zdanja koji se samo u najosnovnije uređuju za liturgijske
svrhe. Ti objekti poznati su u Saloni, Jaderu i Parenciju. Nakon priznanja
kršćanstva nastaje razdoblje u kojem se počinju graditi objekti koji su planski
namijenjeni isključivo liturgijskoj namjeni kršćanske zajednice u pojedinim
gradovima. I u toj razvojnoj fazi crkvena su zdanja rijetka, a objekti nisu još
standardizirani. To je doba kad se oko istaknutih grobova počinju grupirati i
drugi pokopi. Malo pomalo, nastaju kršćanska groblja. Tek u trećoj fazi
razvitka koja počinje krajem IV. ili početkom V. st. počinje standardizacija
kultnih objekata. Oni se sastoje od crkava i drugih sporednih prostora među
kojima su najvažniji oni vezani uz obred krštenja, a to znači krstionica,
čekaonica, svlačionica i prostora za pripremu katekumena. Crkve imaju
standardne apsidalne oblike. Prostori za puk bili su jednobrodni ili trobrodni.
U ovoj fazi grade se i cemeterijalne bazilike na kršćanskim grobljima. Faza
standardizacije traje sve do početaka VI.st. Osim objekata u gradovima, podižu
se i kultni objekti u izvangradskim naseljima (pagus). Pri kraju V. st., u
doba gotske vlasti, na istočnom Jadranu došlo je do borbi i dogmatskih kriza,
pa prema tomu i smanjenja podizanja objekata. U kasnijem razdoblju pojavljuju
se složeniji tlorcti objekata za kultnu upotrebu. To su objekti centralnog,
križnog ili trolisnog oblika. Pri kraju VI. st. dolazi do postupnog slabljenja
graditeljske aktivnosti i, sukladno tomu, same adaptacije postojećih prostora.
Razlog dekadencije leži u gospodarskom slabljenju uzrokovanom neprestanim
barbarskim upadima.